Metodičko pripremanje nastavnika za sat

Osnovni uvjet metodičke pripreme za sat jeste da se najprije analizira prethodni sat.

To je potrebno iz dva razloga:

-         da li je i kako raeliziran ono što smo planirali za taj sat

-         da se na osnovu toga procjeni i ocjeni da li je potrebno a ako jeste kakve korekcije izvršiti na novom satu

Analizom predhodnog sata nastavnik treba utvrditi:

-         da li su ostvareni cilj i zadaci

-         da li su metode, oblici rada, nastavna sredstva i tip sata bili u funkciji realizacije cilja i zadatka

-         da li je trajanje sata i posebno trajanje pojedinih dijelova sata bilo sukladno predviđenom realizacijom izabrani sadržaja

-         da li su izabrani sadržaji realizirani u potpunosti, djelimično ili nisu realizirani

-         u kojem obimu je ostvareno planirano opterećenje

-         ocjenu i procjenu s aspekta njegove uloge u ostvarivanju cjelokupog programa

Nakon toga treba definirati cilj. Da  bi sat uspio jedan od preduvjeta je  da nastavnik tačno zna da bude svjestan šta zapravo želi postići na satu. S postavljenim ciljem treba za svaki sat tačno utvrditi i zadatke koje želimo na satu ostvariti. To se odnosi na sve zadatke.

1. antropološke koji obuhvaćaju:

a) antropometrijske karakteristike

b) motoričke sposobnosti

c) funkcionalne sposobnosti

2. obrazovne koji obuhvaćaju:

a) motorička znanja

b) motorička dostignuća

c) teorijske informacije

3. odgojne koji obuhvaćaju:

a) zdravstveno – higijenske navike

b) psiho – socijalna obilježja

c) moralna svojstva i dr.

Zatim sljedi određivanje sadržaja za A dio glavnog sata koji čine osnovu za definiranje sadržaja za ostale dijelove sata. U sklopu metodičke pripreme za sat odlučiti za to koji ćemo metodičko – organizacijski oblik rada na satu primjeniti. Opredjeliti se za metode rada, predviditi korištelje portebnih nastavnih sredstava i pomagala kjao i nastavne tehnike.

                                   Organizacisko pripremanje nastavnika za sat

Veoma je važno da sat počne i završi na vrijeme, da na sutu ne bude praznih hodova, snalaženja, čekanja na red, da potrebne sprave i pomagala budu pri ruci. Pri organizaciskom pripremanju za sat nastavnok treba voditi brigu o mjestu rada, prostoru na ojem će se sat održati. Podrazumjeva se  i pripremanje sprava i pomagala. Ubraja se i nastavnikovo odijevanje direktno ili indirektno. Dabra pripremljenost nastavnika za sat nije samo garancija nastavniku za uspješan rad nego i njegovim učenicima da u tom radu uživaju.

                        Dnevna priprema za sat tjelesne i zdravstvene kulture

Dnevna priprema je završna faza pripremanja nastavnika za sat tjelesne i zdravstvene kulture. Ona predstavlja finalni dio nastavnikova pripremanja za sat tjelesne i zdr. kulture.

Model dnevne pripreme sadrži zaglavlje sa tahničkim podacima, broju nastavne jedinice, strukturi i trajanju sata, cilj sata, zadaci, sredstva, metode, oblike. Zatim slijedi prostop predviđen za razradu sadržaja i kratak opis njegova izvođenja, za svaki dio sata. Zatim slijedi plan dvorane, igrališta. Primjdbe.

 

 

                        PRAĆENJE, PROVJERAVANJE, OCJENJIVANJE, EVIDENTIRANJE

                                               Praćenje i provjeravanje

Da bi praćenje i provjeravanje bilo sistematsko treba ga provoditi u toku čitave školske godine. Objektivnost praćenja i provjeravanja proizilazi iz zahtjeva da se dobije odgovor  kako su učenici realizirali programske zadatke i kakvi su efekti programa, odnosno programiranja. Da bi praćenje i provjeravanje bilo sistematsko, realno i objektivno treba odrediti cilj provjeravanja. Praćenje je višestruko korisno kako za učenika tako i za nastavnika, školu i roditelje. Učenicima omogućava da dobiju povratne informacije o svom radu. Nastavnicima da sude o svom radu.

                                                           Vrste provjeravanja

Provjeravanje može biti inicijalno, tekuće, periodično i finalno.

Inicijalnim provjeravanjem treba obuhvatiti antropološka obilježja, motorička znanja i motorička dostignuća. Tekuće provjeravanje provodi se na satovima obrade novog gradiva radi dobivanja uvida u stupanj savladanosti novog motoričkog gibanja u njegovoj osnovnoj strukturi. Tekuće provjeravanje se svodi na dobivanje cjelovite informacije o razredu. Ta vrsta proovbjeravanja može se prevoditi dosta brzo uz minimalan utrošak vremena.

Tranzitivno ili periodično ponavljanje provodi se da bi se utvrdilo da li se program realizira i u kojem stupnju. Uz pomoć tranzitivnog provjeravanja treba dobiti povratne informacije:

a) o dinamici realizacije programskih zadataka za svekog učenika posebno

b) da li je došlo i do kakvih je promjena došlo kod učenika

c)kakva je razina njihovih motoričkih znanja i motoričkoh dostignuća

Finalno ili završno provjeravanje provodi se na kraju određenog razdoblja, krajem školska godine. Cilj finalnog provjeravanja je da se utvrdi u kojem je obimu realiziran program i kakvi su nj. efekti. Finalnim provjeravanjem treba obuhvatiti provjeravanje antropoloških obilježja. Motorička znanja i dostignuća ne treba obuhvatiti ako su se provodila kontinuirano u toku cijele školske godine. Finalno provjeravanje podrazumjeva ragistriranje svega što se provjerava

                                   Metode provjeravanja

1. metoda promatranja

promatranje je jedna od metoda pedagoškog istraživanja koja se primjenjuje u nastavi tzk.

Promatranje se odvija prema tačno utvrđenom kriteriju, normama ili standardima.

Da bi promatranje bilo što efikasnije potrebno je:

-         definirati cilj promatranja

-         potvrditi vrijeme i način promatranja

-         izraditi skalu vrijednosti uz pomoć koje se moogu registrirati i interpretirati rezultati dobiveni rezultata

Metodom promatranja može se promatrati držanje tijela neki elementi, zadaci, motorička gibanja iz grupe obrazovnih sadržaja, određeni oblici ponašanja i aktivnosti učenika iz grupe odgojnih zadataka.

2. metoda mjerenja

Uz pomoć metode mjerenja mogu se precizno i objektivno utvrditi individualne karakteristike, osobine i sposobnosti učenika, stanje i razina njihovih motoričkih dostignuća. Podaci dobiveni ovom metodom omogućavaju nastavniku dobivanje objektivnijih informacija o efektima realizacije programa.

3. metoda ankete

Ova metoda najčešće se provodi radi provjeravanja odnosno utvrđivanja stavova i interesa učenika.

Sadržaj praćenja i provjeravanja

Mora biti takav da nastavniku omogućava potpuni objektivan uvid u stanje antropološkog statusa učenika i na temelju toga izradu programa rada sukladnog s autentičnim potrebama učenika, a sdruge strane da mu pruža mogućnost praćenja realizacije programa i istodobno dobivanje odgovora o efektima programa. Sadržaj praćenja i provjeravanja treba omogućavati i učenicima dobivanje relevantnih povratnih informacija o efikasnosti procesa tjelesnog vježbanja. Sadržaj praćenja i provjeravanja bio bi optimalan ako bi obuhvatio sva antropološka obilježja (antropometriske karakteristike, motoričke, funkcionalne, kognitivne sposobnosti, osobine ličnosti i socijalni status), motorička znanja, motorička dostignuća, zdravstveno stanje učenika i efekte u odgoju.

1. Zdravstveno stanje

nastavnik mora imati uvid u zdravstveno stanje učenika i sistematski pratiti to stanje jer je ono temelj za programiranje i realizaciju tjelesnog odgoja. Zdravstveno stanje učenika treba da procjeni zdravstvena služba. O stanju zdravlja učenika na početku školske godine nastavnik treba dobiti od zdravstvene ustanove kojoj pripadaju učenici njegove škole. Zadatak je nastavnika da o dobivenim informacijama vodi brigu ugrađuje ih u granicama potrebe svoje nadležnosti i aktivnosti u programu rada. Zadatak je nastavnika da prati primjene zdravstveno stanje učenika kako bi na njih mogao pravodobno reagirati.

2. Antropološka obilježja

Antropološkim obilježjima ili karakteristikama smatraju se organizirani sistemi svih osobina, sposobnosti, te motoričkih informacija i njihove međusobne relacije. U antropološka obilježja ubrajaju se antropometrijske ili morfološkr karakteristike, motoričke, funkcionalne, kognitivne sposobnosti, konativne osobine ili osobine ličnosti, te socijalni status. Prvi uvjet za praćenje i provjeravanje antropoloških obilježja učenika jest da se obavi inicijalno provjeravanje stanja, na temelju dobiveni rezultata utvrdi procjena prezentnog stanja subjekta.

Praćenje i provjeravanje preba provoditi i putem tranzitivnih provjeravanja, što znači u toku čitave šk. godine. Finalno provjeravanje je treći uvjet za efikasno praćenje i provjeravanje te vrednovanje antropoloških obilježja učenika.

U sklopu ovog područja treba praćenjem i provjeravanjem pbuhvatiti: antropometriske karakteristike, motoričke sposobnosti, funkcionalne sposobnosti.

a) antropometriske karakteristike dio su antropoloških obilježja definiranih kao osobina odgovorna za dinamiku rasta i razvoja, te karakteristika građe morfoloških obilježja među koje spada rast kostiju u širinu i dužinu, mišićna masa i potkožno masno tkivo. Praćenje i provjeravanje antropometriski karakteristika treba obaviti pomoću četiri varijable: tjelesne visine, težine, obima podlaktice i kožnog nabora nadlaktice.

b) motoričke sposobnosti

Praćenje i provjeravanje motorički sposobnosti treba izvesti pomoću ovih testova:

1. brzine – taping rukom

2. eksplozivne snage – skog udalj s mjesta

3. koordinacije – poligon natraške

4. repetitivne snage – podizanje trupa iz ležanja

5. fleksibilnosti – pretklon raskoračno

6. statičke snage – izdržaj u visu zgibom

c) funkcionalne sposobnosti

Obuhvaćaju sposobnosti raspona i stabilnosti regulacije transportnog sistema tj. Sposobnost regulacije i koordinacije funkcija organski sistema. Praćenje i provjeravanje funkcionalni sposobnosti treba obaviti pomoću trčanja u trajanju tri minute od prvog do četvrtog razreda.

3. Motorička znanja

Su stupanj usvojenosti pojedinih motoričkih struktura koje mogu bit na različitim razinama. Provjeravanje motorički zananja ima za cilj da se utvrdi razina stečenog znanja i da se dobije uvid u kvalitetu motoričkoh znanja učenika. Provjeravanje motoričkih znanja potrebno je i zato što od razine motoričkih znanja učenika ovisi ne samo iskoristivost njegovih ostalih potencijala nego i razina motoričkih dostignuća i razvij motoričkih sposobnosti učenika. Motorička znanja mogu biti obuhvaćena inicijalnim tranzitivnim i finalnim provjeravanjem. Imicijalnim provjeravanjem treba obuhvatiti motorička znanja samo onda ako se nastavnik prvi put susreće učenikom, odnosno uvijek kada prethodno kada nema nikakvih informacija o stanju i razini njihovih motoričkih znanja. Osnovu za praćenje i provjeravanje njihovih motoričkih znanja predstavlja tranzitivno provjeravanje.

4. Motorička dostignuća

Predstavljaju spregu motoričkih znanja i motoričkih sposobnosti a izražavaju se putem sposobnosti učenika da ih u konkretnoj motoričkoj aktivnosti povežu i maksimalno iskoriste radi postizanja što boljih rezultata. Cilj provjeravanja je da se utvrde potencijalne mogućnosti učenika, razina njihovih dostignuća u pojedinim nastavnim cjelinama motoričkim strukturama. Provjeravanje motorički dostignuća treba temeljiti na programu tizk. za svaki razred posebno. Motorička dostignuća se provjeravaju isto kao motorička znanja.

5. Odgojni efekti rada

Procjenu odgojni efekata treba izvršiti pomoću praćenja i provjeravanja ovih varijabli:

1. aktivnosti učenika u nastavi t i z k

2. sudjelovanje učenika u izvannastavnim aktivnostima u t i z k

3. stečene zdravstveno-higijenske navike

4. teoriska znanja

Sve navedene variable treba pratiti i provjeravati u toku čitave godine. Nastavnik treba pratiti sve učenikove pozitivne i negativne osobine.

            Organizacija provjeravanja

Se odvija tako da:

1. opis i demonstracija zadatka na svakom radnom mjestu

2. poslije toga preći na provjeravanje učenika

3. da učenici nakon svakog završenog zadatka olovkom upišu postignut rezultat u svoju evidencisku listu

4. poslije završenog mjerenja na svakom satu nastavnik treba provjeriti upisane rezultate o tome da li su učenici ispravno upisivali dobivene rezultate

OCJENJIVANJE

Ocjenjivanje je postupak kojim se na ugovoreni način izražava uspjeh učenika. Ocjenjivanje mora biti zasnovano na permanentnom praćenju i provjeravanju učenika, na objektivnim mjerilima i respektiranju individualnih karakteristika učenika. Ocjenjivanje u t i z k moramo provoditi tako da ocjena bude ogledalo konkretnog stanja učenika, mjerilo njegove vrijednosti i odraz njegove ličnosti.

                        Značaj i uloga ocjenjivanja

Ocjenjivanje je izuzetno složena i odgovorna djelatnost nastavnika. Da bi ocjena u istinu bila objektivan odraz t . i zk. Učenika mora biti zasnovana na planskom, sistematskom, svestranom i objektvnom praćenju i provjeravanju. Ocjenjivanje je sastavni dio nastavnog procesa, a ocjena pokazetelj uspjeha koji je učenik postigao ne samo u nastavnom procesu nego u cjelokupnom tjelesnom i zdravstvenom odgojnom području.

                        Vrste ocjenjivanje

U t. i z. K. Egzistiraju uglavnom 4vrste ocjenjivanja i to: prethodno, tekuće, periodičnoi završno.

Prethodno ocjenjivanje je vezano za inicijalno provjeravanje.

Tekuće ocjenjivanje za tekuće provjeravanje

Periodično ocjenjivanje provodi se u toku cijele školske godine a nj.cilj je da informira učenike o rezultatima do tada njihovog rada.

Završno ocjenjivanje je ocjenjivanje na kraju prvog polugodišta i na kraju školske godine..

Načela ocjenjivanja

1. ocjenjivanje mora biti individualno, za svakog učenika treba odvojeno ocjeniti realizaciju pojedinih zadataka.

 Kako bi se mogao dobiti što temeljiti uvid u stupanj realizacije zadataka i nj. efekte

2. ocjenjivanje mora biti svestrano – moraju se obuhvatiti svi zadaci t i zk.

3. ocjenjivanje mora biti sistemastko -  uvjet za uspjesno ocjenjivanje jeste da se provodi planski i kontinuirano od početka pa do kraja školske godine.

4. ocjenjivanje mora biti realno – svakog učenika treba ocjeniti prema zasluzi.

5. ocjenjivanje mora biti pravedno -  učenike treba ocjenjivati samo i isključivo na temelju informacija, podataka rezultata i bilježaka praćenja i provjeravanja

6. ocjenjivanje mora biti javno – ocjena mora biti dostupna i poznata učeniku.

Pridržavajući se načela ocjenjivanja učenicima se pruža mogućnost da steknu povjerenje u sebe i u nastavnika.

                        Sadržaj ocjenjivanja

Ocjenjivanjem je potrebno obuhvatiti sve one objektivno jmjerljive sposobnosti osobine znanja, dostignuća i odgojne varijable na koje se može utjecati koje su važne za zdravlje učenika te da se mogu koristiti u životu. Ocjena bi trebala biti pokazatelj ukupni promjena koje su kod učenika nastupile ili lisi nastupile kao posljedica cjelokupnog odgojno – obrazovnog rada. Ocjenjivanjem bi trebalo obuhvatiti sve zadatke t i zk. ( antropološke, zdravstvene, obrazovne i odgojne). Napomena...naći na dr.mjestu...

(sve što se prati i provjerava to se i ocjenjuje).

            Način ocjenjivanja

U tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi primjenjuju se 3načina ocjenjivanja: brojčano, opisno i kombinirano

(mane i prednosti svakoga su nam poznate)

Tehnika ocjenjivanje

U tehnici ocjenjivanja dva su ključna pitanja:

-  kako izvesti zaključnu ocjenu šta uzeti u obzir

čime se rukovoditi pri donošenju završne ocjene

-         kako izvršiti diferenciranje ocjene

Završna ocjena mora sadržavati rezultate i elemente vrednovanja svih komponenata koje su bile obuhvaćene praćenjem, provjeravanjem i ocjenjivanjem.

1. zdravstveno stanje

2. stanje i postignuti rezultati u području antropoloških obilježja

3. postignuti uspjeh u motoričim znanjima

4. stanje i postignuti rezultati u motoričkim dostignućima

5. stanja i postignuti odgojni rezultati rada

6. ostale objektivne komponente

radi donošenja što pravednije završne ocjene treba osim objektivni faktora uzeti u obzir i tzv. Subjektivne faktore kao što su: da li je učenik zbog narušenog zdravlja izbivao iz škole, u kakvim se uvjetima odvijala nastava  t i zk., da li se praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje provodilo u primjerenim prostornim materijalnim i vremenskim uvjetima, kakav je bio odnos učenika prema radu i sl.

Diferenciranje ocjene svodi se na pitanje kada će nastavnik učenika ocjeniti sa 5,4,3,2,1.

Da bi tu djelatnost nastavnik obavio na mogući najbolji način potrebno je da se drži ovih kriterija:

1. treba procjeniti i ocjeniti da li je svaki učenik ostvario definirani cilj i zadatke programa ili nije

2. da li je svaki učenik uspio svladati osniovni program ili nije

3. da li je došlo do promjena u antropološkim obilježjima od inicijalnog do finalnog stanja, a ako jeste kakav je napredak postignut

4. kakva je kvaliteta  motoričkih znanja i da li su se poboljšala motorička dostignuća svakog učenika

5. kakvi su efekti odgojnog rada svakog pojedinog učenika

6. treba procjeniti i ocijeniti cjelokupan rad i napredak učenika u periodu za koji se ocjenjuje.

 

 

UNIVERZITET U BIHAĆU

PEDAGOŠKI FAKULTET

ODSJEK: RAZREDNA NASTAVA

 

 

 

 

 

 

 

 

 

       SEMINARSKI RAD

     IZ ŽANROVA KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU

TEMA: BAJKA - HANS KRISTIJAN ANDERSEN

CAREVO NOVO RUHO

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

STUDENT:                                            PROFESOR:

(VASE IME OVDJE)                                   Dr.Rizo Džafić vanr.prof.

U Carevom novom ruhu, ponešto sjetnoj i humorističkoj poput naarodne priče, Aadersen zapaža svijet koji se ne prirodno i neobično ponaša.

Koji je izgubio smisao za istinu, ljepotu, moral, i sve to prikazao ironično - sitiričkim postupkom pokazujući da ima još mnogo ljudi koji nemisle svojom glavom, ne misli ni vladar, ni sva njegova svita. Svi su izgubili smisao za mjeru i zbilju. Prihvataju stvari mimo svor uvjerenja, povode se za drugim, ponek i zato da nebi bili prihvaćeni kao glupi i tupi govore o pojavama suprotno viđenju vlastitim očima. U carevini nema buntovnika, svi misle kao car koji se također utopio u bez izlaznoj masi. Svi misle kako hoće car a i on ubjeđuje druge da vide šare kojih nema. Zajedno s pukom promatra varalice koji ih pred nosom čine glupim i uzimaju im novac. Kako je samo jedan čovjek povjerovao varalici, svi ga drugi u tome slijede, neće ga proglasiti budalom što on u stvari jeste. U bajci jedino dijete vidi realno stvari kakve jesu i bez ustezanja kazuje istinu da je kralj i svi drugi bez odjeće. Kralj prihvata laž kao istinu. U carevom novom ruhu se priča kako je opasno misliti svojom glavom, rezonoirati na drugi način, ne prihvatiti gomilu i njenu riječ kao istinu. Tako nešto može biti samo u bajci ili narodnoj priči, a Andersen je htio ironizirati pojavu s kojom se ljudi svakodnevno susreću.

Andersenovo dijete govori odraslim da su izgubili smisao za mudrost, da ne znaju živjeti kako treba, da je potrebno vratiti se prvim i pravim izvorima, a to je djeci i djetinjstvu. To Andersen nigdje ne kaže ali se ta misao može lako uočiti. Sve što Andersen priča nigdje se nije dogodili i ne događa, a pisac bajke je htio hiperbolom ironirati postupke ljudi da bi razmislio o sebi i svijetu. 

Hans Kristijan Andersen je rodjen 1805god. u Danskom gradi'u Odense, a umro je u Kopenhagenu 4 avgusta 1875god. Ostao je rano bez oca - siromašnog obućara pa mu je majka morala raditi kao pralja. Da bi pomagao majci, budući pisac se, iako dječačić, zaposlio najprje u tekstilnoj fabrici, pa onda u fabrici duhana. Želio je da postane glumac, ali u tome nije imao sreće. Uz pomoć nkih dobri ljudi dobio je stipendiju i tako započeo školovanje, i ako sa velikim zakašnjenjem. Kao student je doživljavao mnoge neprijatnosti i poniženja, ali nije postao malodušan. Uporno je učio i tražio svoj put.

            Andrsen je rano počeo da biše. Prvo objavljeno djelo mu je:"pješačenje na Amager".(1820god. al je prvi uspjeh postigao romanom "improvizator" (1835).

3

 Tuda je objavio i svoje prve bajke. one su u početku imale vviše uspjeha u instranstvu nego u Danskoj. Bajkama je Andersen stekao svjetsku slavu. Njegove bajke su prevedene na 400jezika

            Andersen je umro slavan, i bio je počasni prof. i počasni gradjanin svog rodnog grada. Kao i njegovo ružno pače proživio je doobar dio života neshvaćen i siromašan, ali je ipak izrastao u divnog i veličanstvenog književnog labuda kome se i danas čovječanstvo divi.

Napolju je bilo strašno hladno. Snijeg je padao i počelo je da se smrkava. Bilo je posljednje veče u godini - veče u oči Nove godine. Po toj hladnoći i mraku ulicom je išla jena gologlava i bosonoga djevojčica. Doduše imala je do nogama neke papuče kada je pošla od kuće, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuče koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrčala da se skloni od kola ko su prošla ulicom. jednu papuču više nije mogla da nađe a s drugom je umakao neki dječak i doviknuo je da će mu ta njena papuša poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.

Tako je sada ta djevojčica išla bisih, crvenih i plavih nožica od studeni. U staroj kecelji je nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Čitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutije šibica, nije doobila ni jednu paru. gladna, prozebla i potištena lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj kosi, kojase divno kovrdžala niz njin potiljak, li ona nije ni mislila na taj svoj ukras Svi prozori su bili osvjetljenji, a po ulicama se širio miris guščijeg pečenja - svuda se pripremao doček nove godine pa j ei ona sada mislila na to.

Ona se šćućurila u jednom uglu između dvije kuće od kojih jedna malo više strčala na ulicu, nožice je podvila poda se ali joj je ipak bilo sve hladnije. a kući nije smjela da ide, jer nije prodala ni jednu kutiju šibica, nije dobila ni jednu para i otac bi je istukao, a šta će i tamo i kod kuće je isto tako hladno.živjeli su u potkrovlju i vjetar je duvao sa svih strana, i ako sui najveće rupe zapušili slamom i krpama. Ručice su joj se sasvim ukočile od studeni. Ah, samo da upali jednu šibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jenu šibicu zagrijala bi prste. Ona kresnu jednu šibicu i odmah bukne plamen. Šibica je gorjela kao svijeća i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. bila je to čudesna svijetlost i djevojčici sew čini da sjedi pored velike željezne peći sa sjajnim meninganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije ali se tog trenutka plamen ugasi - nestade peći i djevojčica oste sa drvcetom dogorjele šibice u ruci. Ona kresnu još jednu šibicu, pa i pona zaplamsa i zio po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je da gleda pravo u sobu gdje je biopostavljen sto sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana. A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. ali što je bilo još ljepše ta guska je skočila sa stola i onako sa viljuškom i nožem u leđima preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska dodje pred sirotu djevojčicu, ugasi s e šibica i pred njom oste samo debeli i hladni zid.

Kada upali novu šibicu pred njm se ukaza prekrasna jelka . Bila je i veća i ljepša ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca. Hiljade svjećica je gorjelo na zelenim grančicama a šarene slike kao one u dućanskim ilozima, gledale su pravo unju. Djevojčica izdi obje ruke prema svjećicama i svijeća se ugasa ali one mnogobrojne sbvjećice počeše da se dižu sve više i više a onda se pretvoiše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugački pplameni +trag.

Sad je neko umro pomislila je djevojčica. to je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila:

"svaki put kad padne zvijezda nečija duša krene u nebo" .

Kada djevojčica kresnu novu šibicu oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna.

Bako- ! uzviknu djevojčica.

- uzmi me sa sobom! znam da ćeš nestati čim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščije pečenje i ona krasna velika jelka

da i baka ne bi iščezla, djevojčica zapali brzo sav ostatak šibica iz kutijee. šibice planuše i sve zablista kao u sred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako nijepa i tako velika. Ona uze djevojčicu u narjučje i ponese je visoko, visooko u veliku radost i prijatnu toplinu. Sada je djevojčica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi, ni straha.A u jutro, u onom uglu između dvije kuće našli su je umenih obraza i s osmjehom na usnicama. Bila je mrttva. Smrzla se posljednje večeri u novoj godini.

prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa šibicama.

Pred njm je ležalo mnoštvo gotovo izgorjeli šibica.

Htjela je da se ogrijwe govorili su prolaznici. A niko ni slutijo nije kakve su divne slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost..

 

Hans Kristijan Andersen

Bajka je oblik narodnog ka

- uvod,

-radnju i

-zaključak.

Bajka nikad nije određena i ograničena mjestom i vremenom, niti daje tačne opise likova. Kako svako vrjeme ima svoj tip iskaza i bajka je izraz kulture jednog vremena i ordaz svijesti jednog podnevlja. Ona otkriva čovjeka sa brojnim oprekama u svjm komunikaciskom prostoru: njegov odnos prema caru, prema siromahu, djetetu ili odrasloj osobi.

Bajka uz sve karakteristike bajkovitosti nije besmislena izmišljotina, jer se u njoj na poseban način kazuju misli. Nepoznate prirodne pojave su u jima obično personificirane,tj. prikazana kao lica koja djeluju,misle,rade, ili su životinje primile osobine ljudi.

Postoje različita mišljenja o vremenu nastanka bajke:

1. jedni smatraju da je najstarija sačuvana bajka- "Bajka o brodolomniku" iz Egipta nastala prije četiri hiljade godina.

2. da bajka ima u djelu gestaromanorum(junačka djel Rimljana) iz hiljadu tristote godine.

3. neki razvijaju teoriju da prve bajke susrećemo u zborniku "bake iz1001noci"

4. neki smatraju da prve bajke nalazimo kod Šarla Perloa u zbirci "Bajke moje majke guske" iz 1697godine.

Kao usmeni narodno - prozni izraz, bajka je osvojila najširi krug naroda i prodrla u svaku sredinu u kojoj ljudi žive. Ima različite sadržaje i motive, a obim pripovjedanja je tematski složen. Sintagma narodna govori gdje je nastala, ko je njeguje i prenosi. Kod nekih naroda zove se bajka, mada se narodna pripovjetka i bajka u nekim segmentima razlikuje.

Milan Crnković i Tvrtko Čubelić nude četri teorije o nastanku bajke:

- mitolška (da su se bajke razvile iz mitologije pojedini naroda)

- migraciona (da su se bajke širile iz jednog središta i mlađi narodi preuzimali motive od starijih)

- k

- antropološka ( da su narodi na istom stepenu razvoja i imali iste motive).

Tematika, bajke govori o životu iz prošlosti, o pokušajima čovjeka da nadvlada sile zla, koje stoje na putu napredka. Sve to govori da je u prvom planu bajke etika subjektiviteta o vremenu u kojem su svi epistemi dorečeni i zaokruženi. Nastala u vrijerme djetinjstva ljudskog društva, pruža čovjeku mogućnost da pobjegne iz stvarnosti a da ipak ostane u njenim okvirima.

Likovi su u realnom svijetu, prelaze u imaginarni pa se onda opet vrećaju u realni svijet. Česti su brojevi tri, pet, sedam i devet. Ljdi su pokušali objasniti pojave k

Do sada su mnogi historičari pokušavali da daju univerzalan model bajke na osnovu čega bi se moglo dokazati njeno strukturalno jedinstvo na internacionalnom nivou tragajući za sličnim motivima u različiti naroda.

Bajke djelimo na narodne i umjetničke.

Umjetnička bajka označava korak dalje u odnosu na narodnu bajku. Ona postavlja u drugi odnos autora, pripovjedača i likove, a do izražaja dolazi umjeće pripovjedanja i razmjena iskustava, ako se pod iskustvom podrazumjevaju opservacije do kojih je pisac došao u predhodnim fazama svoga rada. Takav tip

Umjetnička priča se razvila iz narodne proze, a u sebi nosi i njene osnovne jezičke, stilske, tematske i kompozicione osobine. Pisci su u svoje bajke unosili osobine svog jezika i stila, svoj vlastiti pečat i obilježja. Tako umjetnička priča nosi ne samo jezičko - stilske osobine pisca, karakteristike podnevnja u kome je nastala i druge osobine po kojim se razlikuje od narodne bajke.

Korak od sedam milja - u razvoju bajke učinio je Danski pisac Han Kristian Andersen. poznata je njegova rečenica: "Ovaj je svijet pun čudesa ali mi smo na njih tako navikli da ih smatramo svakidašnjim". Značajni predstavnici su:

Šarl Perol, braća Grin, Aleksandar Sergejević Puškin, Hans Kristi

 

 

zivanja u kome su osnovni elementi čudesno ili fantastično, mitološko, koje se nejavlja slučajno, nego je bitno, sastavni dio cjelokupnog života, društva i ljudi. U bajkama se svi obrati i raspleti vrše pomoću čudesnog, pa ima kompoziciju od tri dijela:ontaktna ( da su se bajke širile kontaktima među narodima) ioje im nisu bile jasne pa su stvarali bajke. Cilj bajke je bio da se zadovolje estetske potrebe slušalaca, da u doživljavanju iluzija zaborave na svijet u kojem žive.pripovjedanja za djecu u prvi plan stavlja etička, a u drugi estetska načela. Cilj etičkih načela je da čitaoce i slušaoce uvedu u prostore dobra i zla bez dodatnih alternativnih modela, a estetskih da razvije smisao za lijepo. Pripovjedači stavljaju pečat svog podnevlja, svog jezika i stila pa su im djela prepoznatljivija i razlikuju se od narodnog stvaranja, odnosno imaju izgrađenu kompoziciju, jezik i stil i umjetničku dimenziju, te se diskurs znatno razlikuje po planu fikcije. Zato možemo tvrditi da je umjetnička priča u prvi plan stavljala etička a u drugi estetska načela. Ona nas uvodi u prostore dobra i zla, a do izražaja dolazi koherencija teksta i povezanost njegovih elemenata.jan Andersen, Oskar Vajld, Pavel Bažov, Đani Rodari, itd.

Napolju je bilo strašno hladno. Snijeg je padao i počelo je da se smrkava. Bilo je posljednje veče u godini - veče u oči Nove godine. Po toj hladnoći i mraku ulicom je išla jena gologlava i bosonoga djevojčica. Doduše imala je do nogama neke papuče kada je pošla od kuće, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuče koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrčala da se skloni od kola ko su prošla ulicom. jednu papuču više nije mogla da nađe a s drugom je umakao neki dječak i doviknuo je da će mu ta njena papuša poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.

Tako je sada ta djevojčica išla bisih, crvenih i plavih nožica od studeni. U staroj kecelji je nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Čitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutije šibica, nije doobila ni jednu paru. gladna, prozebla i potištena lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj kosi, kojase divno kovrdžala niz njin potiljak, li ona nije ni mislila na taj svoj ukras Svi prozori su bili osvjetljenji, a po ulicama se širio miris guščijeg pečenja - svuda se pripremao doček nove godine pa j ei ona sada mislila na to.

Ona se šćućurila u jednom uglu između dvije kuće od kojih jedna malo više strčala na ulicu, nožice je podvila poda se ali joj je ipak bilo sve hladnije. a kući nije smjela da ide, jer nije prodala ni jednu kutiju šibica, nije dobila ni jednu para i otac bi je istukao, a šta će i tamo i kod kuće je isto tako hladno.živjeli su u potkrovlju i vjetar je duvao sa svih strana, i ako sui najveće rupe zapušili slamom i krpama. Ručice su joj se sasvim ukočile od studeni. Ah, samo da upali jednu šibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jenu šibicu zagrijala bi prste. Ona kresnu jednu šibicu i odmah bukne plamen. Šibica je gorjela kao svijeća i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. bila je to čudesna svijetlost i djevojčici sew čini da sjedi pored velike željezne peći sa sjajnim meninganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije ali se tog trenutka plamen ugasi - nestade peći i djevojčica oste sa drvcetom dogorjele šibice u ruci. Ona kresnu još jednu šibicu, pa i pona zaplamsa i zio po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je da gleda pravo u sobu gdje je biopostavljen sto sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana. A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. ali što je bilo još ljepše ta guska je skočila sa stola i onako sa viljuškom i nožem u leđima preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska dodje pred sirotu djevojčicu, ugasi s e šibica i pred njom oste samo debeli i hladni zid.

Kada upali novu šibicu pred njm se ukaza prekrasna jelka . Bila je i veća i ljepša ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca. Hiljade svjećica je gorjelo na zelenim grančicama a šarene slike kao one u dućanskim ilozima, gledale su pravo unju. Djevojčica izdi obje ruke prema svjećicama i svijeća se ugasa ali one mnogobrojne sbvjećice počeše da se dižu sve više i više a onda se pretvoiše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugački pplameni +trag.

Sad je neko umro pomislila je djevojčica. to je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila:

"svaki put kad padne zvijezda nečija duša krene u nebo" .

Kada djevojčica kresnu novu šibicu oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna.

Bako- ! uzviknu djevojčica.

- uzmi me sa sobom! znam da ćeš nestati čim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščije pečenje i ona krasna velika jelka

da i baka ne bi iščezla, djevojčica zapali brzo sav ostatak šibica iz kutijee. šibice planuše i sve zablista kao u sred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako nijepa i tako velika. Ona uze djevojčicu u narjučje i ponese je visoko, visooko u veliku radost i prijatnu toplinu. Sada je djevojčica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi, ni straha.A u jutro, u onom uglu između dvije kuće našli su je umenih obraza i s osmjehom na usnicama. Bila je mrttva. Smrzla se posljednje večeri u novoj godini.

prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa šibicama.

Pred njm je ležalo mnoštvo gotovo izgorjeli šibica.

Htjela je da se ogrijwe govorili su prolaznici. A niko ni slutijo nije kakve su divne slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost..

Djevojčica sa šibicama

Hans Kristijan Andersen

Roman

Roman

Ime "roman" označavalo je prvobitno svaki spis pisan na romanskom jeziku. Porijeklo romana nije dovoljno objašnjeno. Neki ga teoretičari izvode iz helenističkih proznih književnih djela, neki iz srednjovjekovnog tzv. viteškog romana i iz pikarskog romana, dok neki ukazuju na vezu između romana i filozofije, te već Platonovu priču o Atlantidi smatraju prvim romanom u evropskoj književnosti. Bez obzira na ta neslaganja, koja su rezultat različitog shvaćanja romana kao književne vrste, preovladava mišljenje da je roman tvorevina novog vijeka i da se u njemu javlja nov odnos prema svijetu, takav odnos kakav se u historiji ljudskog duha pojavljuje sa renesansom.

Vrste i tipovi romana

Klasifikacija romana omogućuje s jedne strane lakše razumijevanje cjelokupnog sastava umjetničke proze, sastava u kojem se pojedine vrste romana javljaju kao relativno čvrsto određene zasebne književne vrste, a s druge strane omogućavaju načelnu analizu romana kao književne vrste. Tematska klasifikacija romana je najstarija i najpoznatija klasifikacija. Prema toj klasifikaciji kao vrste romana najčešće se spominju društveni, porodični, psihološki, historijski, pustolovni, ljubavni, viteški, pikarski i kriminalistički roman.

Poslije tematske podjele romana drugi način klasifikacije romana je prema stavu autora i općem stavu romana. U tom smislu najčešće se govori o sentimentalnom, humorističkom, satiričkom, didaktičkom i tendencioznom romanu. Navedene kategorije ne pripadaju upravo romanu nego se mogu primijeniti na sva književna djela, te takva klasifikacija nije klasifikacija romana nego način klasifikacije književnosti u cjelini.

Wolfgang Kayser drži da svaki roman, kao i svako epsko djelo, govori o nekom zbivanju koje se događa u nekom prostoru i u kojem sudjeluju određeni likovi. Tako razlikuje "roman zbivanja" u kojem opisano zbivanje ujedinjuje sve ono što roman obrađuje (većina kriminalističkih i pustolovnih romana npr. ), zatim "roman lika" u kojem jedan ili nekoliko uzajamno povezanih likova dominira strukturom romana, ostvarujući jedinstvo svih ostalih elemenata u romanu (npr. Don Quijote, Gospođa Bovari ) te "roman prostora" u kojem neki imaginarni ili stvarni prostor čini bitnu vezu između svega što roman opisuje (Andrićeva Na Drini ćuprija, Zolin Trbuh Pariza).

Ruski formalisti pokušali su opet razvrstati romane prema načinima izgradnje sižea, smatrajući da postoje tri temeljna tipa na koje se novele kao dijelovi romana povezuju: lančani ili stupnjeviti roman, prstenasti roman i paralelni roman. Lančani ili stupnjeviti roman se izgrađuje na taj način što se novele kao dijelovi romana nadovezuju jedna na drugu, s time što je završetak svake novele početak druge. Povezivanje se postiže različitim stilskim sredstvima, kao što su npr. odlaganje stvarnog završetka, prividni ili lažni završetak i sl. U prstenastom tipu jedna okvirna novela obuhvaća sve ostale poput prstena na taj način što neki događaj omogućuje onaj okvir unutar kojeg se zatim priča čitav roman. Paralelni roman građen je tako što se nekoliko fabularnih nizova razvija usporedo. Postoje i mnogi drugi pokušaji da se romani klasificiraju s obzirom na odnos pripovjedača prema priči. Tako npr. austrijski teoretičar Franz Stanzel razlikuje tri tipa: autorski roman u kojem je pripovjedač najbliži autoru i priča priču sa stajališta koje je u neku ruku na pragu romana: zatim "ja-roman" u kojem je jedan od likova pripovjedač, te personalni roman u kojem kao pripovjedači nastupaju isključivo pojedini likovi u romanu.

Karakteristike romana

čvrsta fabula

kronološki slijed događaja

duže vrijeme radnje

jednostavnost

sveznajući pripovjedač u 3. licu

Suvremeni roman

Suvremeni ili postmoderni roman nastaje 60ih i 70ih godina 20. stoljeća. Djelo se počinje tretirati kao promjenjivo, višeznačno, struktura koja je potpuno otvorena čitatelju i njegovoj interpretaciji. U postmodernom romanu ukida se povijesni tok, a sama priča se gradi iz fragmenata te iz drugih priča i žanrova, spajaju se razni prijašnji stilski pravci. Izbjegava se apsolutni kraj, gube se granice, priča stoji između realnog i imaginarnog. Tako nastaju mnogi sitniji, obično nacionalni pravci, ovisno o izboru žanrova i stila.

je književna vrsta, katkad ironično nazvan pripoviješću s više od 60.000 riječi. Roman je najopsežniji i najsloženiji prozni oblik. Pisac pripovjedač niže brojne događaje, likove, opise, prikazuje društvo kao cjelinu. Danas je to najpopularnija književna forma.

 

POSTANAK GRADOVA I RAZVOJ ROBNONOVČANE PRIVREDE

 

Gradovi u Evropi su doživjeli svoj razvoj u jedanaestom st. I to pod utjecajem razvoja trgovine, zanatstva I poljoprivrede. Prvi su se razvili nizozemski I talijanski gradovi. U Italiji se najviše ističu Venecija, Đenova, Pirenca, Milano, Pisa. U zapadnoj Evropi razvija se briž, u Rusiji Kijev itd.na razvoj gradova uticala je i org. Trgovacki sajmova.pored takvi sajmojva i duž puteva koji su vodili ka njima građeni su gradovi. Pored toga što su se gradili novi gradovi, došlo je i do obnove već postojeći evropski gradova.  Osrednji gradovi imali su po 5hiljada stanovnika, a u većim je bilo i do 20hiljada stanovnika. Gradovi su bili opasani sa jakim i velik, debelim zidovima, s kulama i puškarnicama. Zbog toga se grad nije mogao razvijati u širinu pa je u njemu bilo tijesno. Prevladavale su uske ulice sa zbijenim kućama, nije bilo kanalizcije, otpad se bacao s prozora na ulicu. Često je dolazilo do širenja zarazni bolesti. U gradskim centrima dolazi do sve jačeg privrednog razvoja. Zanatlije i trgovci se udružuju u esnafe ili cehove odnosno gilde. Razvijaju se manofakturne radionice. Stanovništvo se bavilo poljoprivredom. Sve razvijenija trgovina povećavala je potrebu za novcem pa dolazi do razvoja robonovčane poljoprivrede. Svaki grad je imao svoj novac, pa su bankari na sajmovima i u gradovima mijenjali jednu vrstu novca za drugu. Tako se razvija bankarstvo i prve banke. Pored ljudi koji su bili zaposleni bilo je i mnogo siromašnih ljudi za koje su se brinuli crkva, pojedibni bogataši i razna udruženja.